Istine i zablude o inzulinskoj rezistenciji

Jedna od najvećih prijetnji globalnom zdravlju u 21. stoljeću je inzulinska rezistencija. Ona je ključni faktor u razvoju dijabetesa tipa 2, kardiovaskularnih bolesti, bolesti masne jetre, neurogenerativnih bolesti i karcinoma povezanih s gojaznošću.

Na žalost, danas imamo veliki problem zloupotrebe termina „Inzulinska rezistencija“ od strane needuciranih osoba koji svoj uticaj šire putem socijalnih mreža.   Tako se pojavio popularan mit koji zastupa ideju da inzulinska rezistencija promoviše debljanje i/ili sprečava gubitak težine. Ova pretpostavka je postala reklama za najprodavanije knjige o mršavljenju kao što je Fungov „Kod gojaznosti“.

Iako donekle možemo shvatiti brojne influensere koji koriste termin inzulinske rezistencije, mnogo teže je shvatiti zloupotrebu ovog termina od strane određenih profesionalaca kojima pacijenti vjeruju.  Najčešći primjer su pacijenti sa prekomjernom tjelesnom težinom koji „dobiju dijagnozu“ Inzulinske rezistencije kao uzroka gojaznosti. Ali, istina je na drugoj strani, inzulinska rezistencija je posljedica neadekvatne ishrane, prekomjerne tjelesne težine i inaktivnog načina života. Ona je posljedica, ali i „most“ koji vodi pacijenta ka drugim oboljenjima. Taj „most“  je trenutak kada  treba djelovati, ali adekvatnim informisanjem pacijenta, edukacijom i tretmanom. Samo tako možemo spriječiti razvoj dijabetesa i drugih oboljenja povezanih sa gojaznošću i inzulinskom rezistencijom.

Šta je inzulin?

Nakon obroka glukoza (šećer) iz hrane ulazi u krv. Osim glukoze koju unosimo hranom, organizam i sam ima svoju „tvornicu“ glukoze, a to je jetra.  Jetra u periodima između obroka, tokom noći ili tokom posta proizvodi dovoljne količine glukoze, da bi organizmu u ovim periodima bez hrane, omogućila dovoljno energije za funkcionisanje. Kada se nivo glukoze u krvi podigne ( bilo unosom hrane, ili proizvodnjom iz jetre), gušterača oslobađa hormon inzulin u krv. Inzulin tada pomaže glukozi da iz krvi uđe u ćelije mišića, masti i jetre, gdje se koristi za  energiju, i snižava glukozu u krvi kako bi je održao u normalnom rasponu.

Šta je inzulinska rezistencija?

Inzulinska rezistencija – koja postoji i kod mršavih osoba i kod osoba s prekomjernom težinom – nastaje kada tjelesne ćelije ne reaguju efikasno na inzulin i ne uzimaju glukozu, što dovodi do visokog nivoa šećera u krvi. Kao rezultat toga, gušterača proizvodi više inzulina kako bi pomogao glukozi da uđe u ćelije. Sve dok  gušterača može proizvesti dovoljno inzulina da prevlada slab odgovor ćelija na inzulin, nivo glukoze u krvi će ostati u zdravom rasponu, i osoba neće imati intoleranciju na glukozu, predijabetes ili dijabetes.

Inzulinska rezistencija je zapravo normalan fiziološki proces koji se aktivira prilikom gladovanja.  Tokom gladovanja, tijelo razgrađuje uskladištene masti u bijelom masnom tkivu, i dovodi do nakupljanja masti u jetri i mišićnim ćelijama. Ovi organi postaju otporni na inzulin, što zauzvrat čuva glukozu u krvotoku da bi se dopremila u mozak  i druge ćelije u tijelu koje zahtijevaju glukozu (npr. crvena krvna zrnca). Na ovaj je način inzulinska rezistencija pomogla preživljavanje od gladovanja kod sisara tijekom evolucije. Nije jasno zašto je evolucija do danas sačuvala inzulinsku rezistenciju koju smatramo štetnim procesom. Ali sada se inzulinska rezistencija aktivira prekomjernom ishranom u našem toksičnom okruženju hrane.

Koga pogađa inzulinska rezistencija?

Osobe koje imaju genetske faktore rizika ili faktore rizika u načinu života imaju veću vjerovatnoću da razviju inzulinsku rezistenciju ili predijabetes.

• Nezdrave navike u ishrani jedan su od najznačajnijih faktora rizika. Najnovije studije pokazuju da se inzulinska rezistencija javlja kod mršavih u gotovo istom procentu kao i kod gojaznih osoba.

Ostali faktori rizika uključuju:

• Prekomjerna težina ili gojaznost
• Životna dob od 45 godina ili više
• Roditelj, brat ili sestra sa dijabetesom
• Fizička neaktivnost
• Etnička pripadnost
• Zdravstvena stanja kao što su visok krvni pritisak i abnormalni nivoi holesterola
• Anamneza gestacijskog dijabetesa (dijabetes koji se razvio prvi put u trudnoći)
• Istorija srčanih bolesti ili moždanog udara
• Sindrom policističnih jajnika (PCOS)

Koji su simptomi inzulinske rezistencije?

Mnoge osobe nemaju simptome inzulinske rezistencije ili predijabetesa, često godinama. Predijabetes može biti nevidljiv sve dok se ne razvije u dijabetes tipa 2. Neke osobe sa predijabetesom ili inzulinskom rezistencijom mogu imati:

• Potamnjelu kožu u predjelu pazuha, pojasa, leđa i bočnih strana vrata, tzv. acanthosis nigricans
• Osjećaj gladi nakon obroka bogatog ugljikohidratima

Međutim, s vremenom, inzulinska rezistencija se može pogoršati, a ćelije u pankreasu koje proizvode inzulin mogu se istrošiti, te nastupa dijabetes (hiperglikemija) što dovodi do simptoma. Simptomi visokog šećera u krvi uključuju:

• Pojačana žeđ
• Učestalo mokrenje (mokrenje)
• Povećana glad
• Zamagljen vid
• Glavobolje
• Vaginalne i kožne infekcije
• Posjekotine i rane koje sporo zacjeljuju

Kako se postavlja dijagnoza inzulinske rezistencije?

Ne postoji jedan specifičan test koji to provjerava. Da biste utvrdili imate li inzulinsku rezistenciju, vaš će se endokrinolog osloniti na kombinaciju sljedećeg:

• Anamneza
• Fizički pregled
• Test glukoze u plazmi natašte
• Oralni test tolerancije glukoze
• Hemoglobin A1c test
• Lipidni panel
• HOMA indeks i vrijednost inzulina nam mogu procjijeniti inzulinsku rezistenciju prirodnim brojem, nisu neophodni testovi za postavljanje dijagnoze

Kako  utiče na naše zdravlje?

Inzulinska rezistencija je glavni razlog zbog kojeg će osoba razviti dijabetes tipa 2. Također dovodi do masne bolesti jetre  i steatohepatitisa, koji može napredovati u zatajenje i rak jetre. Inzulinska rezistencija mišića također dovodi do povećanja triglicerida u plazmi i LDL-a, lošeg holesterola, koji su uzročnici srčanih bolesti.

Inzulinska rezistencija je također povezana s karcinomima povezanim s gojaznošću. Kako? Inzulin je faktor rasta, koji potiče rast tkiva. U pretkliničkim studijama je dokazano, da inzulinska rezistencija potiče rast raka dojke i debelog crijeva. Konačno, inzulinska rezistencija je vjerovatno glavni pokretač Alchajmerove bolesti.

Inzulinska rezistencija i dijabetes

Ukoliko se inzulinska rezistencija ne prepozna i ne liječi na vrijeme, bolest napreduje i razvija se predijabetes.  Tada je šećer u krvi viši od normalnog, ali još uvijek nije dovoljno visok da bi se postavila dijagnoza dijabetesa. Ukoliko se ne preduzmu mjere  liječenja, inzulinska rezistencija i predijabetes mogu dovesti do dijabetesa tipa 2.

Inzulinska rezistencija i PCOS

Veza između insulinske rezistencije i  Sindroma policističnih ovarija (PCOS) je još uvek nejasna, ali se proučava. Sindrom policističnih jajnika (PCOS) pogađa čak 15% osoba rođenih ženskog spola. To je jedan od najčešćih uzroka neplodnosti. Većina osoba sa PCOS-om je također rezistentna na insulin. Porodična anamneza može igrati ulogu, jer je veća vjerovatnoća da će osoba imati PCOS ako  majka ili sestra imaju PCOS ili dijabetes tipa 2. Višak kilograma je takođe faktor rizika.

Inzulinska rezistencija i dijabetes tipa 1

Dijabetes tipa 1 (T1D) se dešava kada imunološki sistem tijela napadne i uništi ćelije koje proizvode inzulin u gušterači iz nepoznatog razloga. T1D je autoimuna i hronična bolest. Dijabetes tip 1 nije i ne može biti uzrokovan inzulinskom rezistencijom, ali osobe sa T1D mogu razviti inzulinsku rezistenciju na sintetski inzulin kojim se liječe. Tada njihove ćelije ne reaguju dobro na inzulin koji ubrizgavaju i potrebna im je sve veća doza.

Kako možemo smanjiti ili preokrenuti inzulinsku rezistenciju?

Istraživanja su pokazala da skromno smanjenje tjelesne težine zbog ograničenja kalorija na oko 1200 kalorija dnevno dovodi do smanjenja skladištenja masnoće u jetri i preokretanja inzulinske rezistencije na nivou jetre, pa čak i dijabetesa tipa 2. Ne morate se vratiti na težinu koju ste imali u srednjoj školi – smanjenje težine od 7% može napraviti veliku razliku. Ovo je vjerovatno i glavni mehanizam kojim novi lijekovi agonisti GLP-1 djeluju na preokretu dijabetesa tipa 2.

Također je dokazano da fizička aktivnost otvara vrata za transport glukoze u mišićnu ćeliju, zaobilazeći blokadu u djelovanju inzulina. Ovaj proces smanjuje skladištenje unesenih ugljikohidrata u jetru. To dovodi do zaštite od razvoja bolesti masne jetre i poboljšanja lipidnog profila plazme, što će štititi od razvoja kardiovaskularnih oboljenja.

I šta sada?

Inzulinska rezistencija  nema simptome, što nam otežava pravovremeno postavljanje dijagnoze. Veoma je česta, a posljedice su ozbiljne.

Iako nije moguće promijeniti faktore rizika kao što je genetika, moguće je promijeniti dosadašnje navike ishrane i fizičke aktivnosti, te korigovati tjelesnu težinu. Također moguće je na vrijeme otkriti da li postoje udružena metabolička stanja koja je potrebno tretirati.

Ukoliko imate dijabetes u prorodici, višak kilograma, PCOS ili druge faktore rizika za inzulinsku rezistenciju, obratite se endokrinologu. Djelovanjem u pravom trenutku moguće je smanjiti rizik za napredovanje bolesti u predijabetes i dijabetes, a u nekim slučajevima čak potpuno preokrenuti tok bolesti, odnosno vratiti zdravlje.